Negde na jugu Grčke, savetovao je stari filozof svoga učenika: 
,,Vidiš dete kada govoriš, trudi se da to bude lakonski, da ti misao bude jasna, kratka, preczna, svetini razumljiva. Nemoj mnogo da se unosiš u objašnjavanje. Rasipanje reči znači slabost i što više kažeš, reći ćeš što-šta što se po nekome ne sviđa, pa ćeš imati manje pristalica svoga kazivanja…"
Prošlo je puno vremena, stari filozof sedi u hladovini na obodu jednog gaja i drži u ruci neke tekstove ispisane alfabetom. 
Dolazi onaj njegov učenik sav razdragan. Pozdravlja svoga učutelja, ljubi mu ruku, zagrlio bi ga, ali se ipak uzdrža. 
Starina će mirno: ,,Lepo si naučio da se jasno izražavaš. Vidiš li onog mesara što što vuče za sobom onu ovcu? Vidiš e pa ne bi je on kupio da je mršava. Onako ugojena daje više mesa, zna da je negovana, poštuje i njenog vlasnika kao dobrog gazdu… Tako je to i sa knjigama one obimne svako, pa I poslednja neznalica primeti. Znalci zavire da vide šta u njima piše, hvalisavci se hvale da su baš te obimne čitali, i svi više poštuju one koji su napisali takve knjižurine… Takav ti je demos!" 
Tada učenik primeti u rukama starine svoje tekstove...