U predgrađu Budimpešte beše jedna kafanica, mala simpatična, poznata po dvema prelepim Mađaricama, što su u crvenim čizmicama, okrećući se poput vretena, igrale okretne narodne igre, često sa bocama vina na glavi. Behu tu i dvojica njihovih pratilaca, koji su izvodili vratolomije sa štapom, vragolije sa korbačem. Navodili goste da i oni probaju… Orkestar cigana je bio prosečan sem violiniste, koji je osetivši atmosferu lepio akorde za dušu posetilaca… Kada se svi zamore on je nastavljao da svira, menjajuć gudalo, brišući znoj neumorno, neumorno je nastavljao. Ne on nije mario za događaje, graju samo melodija, da se sjedini sa osećanjima i ona sa njom… Na njegovu svirku bakšiši su padali i od Mađara, Slovaka, Vlaha, Srba… svih koji bi se zatekli. Želju da čuje koju melodiju niko nije iskazivao bucmastom šefu orkestra… Ovaj javno nije pokazivao da ga to iole dodoruje… Međutim kada bi se delila zarada, uzimao bi najviše, a onda nekada na ravne časti, nekada samo po njemu poznatim aršinima, ali violinista nikada ne bivaše nagrađen.

Jednom je čuo vlasnika mehane kako savetuje šefa orkestra da ne radi tako, ali da ovaj odgovara ,,ma pusti budalu neka svira, nama je ovako dobro.”

Kao da ga je ko pljusnuo posred lica violinista se zatetura. Te večeri je svirao manje nego inače, ruke su mu drhtale, nije osećao atmosferu, stomak ga je mučio, znojio se i bio potpuno odsutan duhom.

Narednih dana njegova svirka je bila izuzetna, ali prvo pomalo setna, tugaljiva, a onda je bivala sve tužnija, tužnija... Njegova melodija se lepila na osećanja, orkestra, igrača, gostiju... Kafanica je bivala sve praznija, nekako kao da se smanjila, sve je više dolazilo običnih pijanaca, manje trgovaca, boema i onih što ostave forinte. Violinistu su otpustili izvređali ga. Šef orkestra mu je uzeo jedno od gudala i udarivši ga njime požutivao da što pre ode, aonda ga je šutnuo u tur kao poslednje…

Violinista nije imao kud, ulica je postala njegov jedini dom. Otvorivši kutiju za violinu svirao je po Budimpešti. Vremenom je počeo po neko od starih gostiju kafane da mu ostavlja novac. O njemu su kružile vrlo mistične priče… kako je vanbračni sin nekog grofa, kako je sin ruskog kneza, koji se odao krađi konja sa ciganima pa završio na ulici, a da ga je u detinjstvu violini učio neki čuveni talijanski virtuoz…

Novca je bivalo sve više, a i poziva za svirku na banketima… Sjaj odelu se vratio, osmeh licu, svirka je postajala sofisticiranija, smelija, raskošnija, opojna, predivna…